Interpolacija
Baptist će “usmjeriti” riječ u smjeru baptističke teologije. Metodist u smjeru metodističke teologije. Mormon će obuzdati riječ kako bi odgovarala njegovoj. Katolik, musliman, čak i profesor hebrejskog učinit će to. Različite židovske sekte to čine već vjekovima. Masoreti su to učinili prije 1200 godina do nečuvenih razmjera—dodajući preko 1.300.000 oznaka vokalizacije i mijenjajući preko 1300 riječi (Ketiv, ono što je napisano, u Qere, ono što se čita). Čak i grčki prijevod Septuaginte (LXX) sadrži prevodilačku pristranost i parafraziranje. Ova sklonost oblikovanju tumačenja odraz je ljudske pristranosti i želje za pronalaženjem značenja koje se podudara s nečijim vjerovanjima i/ili tradicijama. Bitno je prepoznati pristranost u metodologiji prevođenja jer ono za čime konačno tragamo jest život i mir. Svaki prijevod koristi pristranost. Ali nije svaki prijevod iskren u vezi s njome. Ako bih riječ chesed 99 puta preveo kao “ljubaznost”, a jednom kao “izopačenost”, i nikome to ne kažem, kakva je pristranost na djelu? Ako bih pasivni glagol prenio kao aktivni glagol, kakva je to pristranost? Ako bih preskočio tisuće riječi bez razumijevanja zašto su ondje i uopće ih ne bih preveo zato što je najvažnije dobiti objavljenu službenu odobrenu verziju radi institucionalne moći, što radim? Ako unutar pristranosti nema iskrenosti, kako ona može biti pristranost prema životu ili miru? Kako joj itko može vjerovati? Nitko ne bi. I zato se sva prljava gadost koja gmiže ispod površine skriva od pogleda javnosti. Znanstvenici sade (interpoliraju) pristranosti ukorijenjene u neiskrenosti i nikome ne govore.
Projekt RBT vraća se ishodištima i sve razotkriva. To je nastojanje da se otkriju i obnove dugo skriveni “ostaci” drevnih jezika onako kako su bili napisani, kroz iskrenost. Zaobilazi nered masoretskih oznaka, pridržava se mjerodavnih kritičkih grčkih izdanja NZ-a te istražuje spise kako su bili zapisani, slovo po slovo, potez po potez. Dvije tisuće godina prevodilačke tradicije i hermeneutike ostavlja se po strani kako bi se došlo do stvarne stvari.
Uporaba
Stoljećima su znanstvenici bili zbunjeni nerazlučivim “akuzativom vremena i mjesta” unutar hebrejskog jezika. To je zato što su unaprijed pretpostavili da je riječ o zemaljskom vremenskom jeziku, pisanom sa zemaljskom vremenskom pristranošću, kao i svaki drugi jezik. Vremenski jezik ljudi poput grčkog ima očitu sintaksu za akuzativ prostora i vremena. Ali kako vječni jezik govori u akuzativu vremena i mjesta, kada je ono što je vječno, po definiciji, izvan mjesta i izvan vremena? Hebrejski vidimo kao proto-aonski jezik atemporalne uzročnosti, i nalazimo da ga uporaba koine grčkog tijesno slijedi.
RBT razumije (ima pristranost) da je sve—sintaksa, oznake, etimološka značenja i leksikografske čestice, teške fraze, homografi, “neobične pravopisne anomalije”, kao i takozvane “neprevodive riječi” koje se nalaze u svetim tekstovima—namjerno. Pretpostavlja da je autor to tako želio i da mu nije trebalo “ispraviti” 1.300 riječi. Kada je pjesma napisana, pjesnik piše u namjeravanom stilu, načinu ili obrascu. Tako i prorok. Samo što bi prorok pisao mnogo zagonetnije—čak i mnogo pažljivije, osobito ako je prorokovanje nosilo opasnost od izopćenja, bacanja u jamu ili klanja. Time što “zapisuje ono što vidi” daleko ispred vlastitoga vremena, on aktivno sudjeluje u samom oblikovanju te budućnosti. Istim zaključivanjem, onaj koji to čita i čuje s toga kraja aktivno oblikuje ono što se piše daleko iza njega “u prošlosti”. Tvrdnja o postojanju proročanske moći nije riječ o predviđanjima, nego o stvarnom kanalu prijenosa između dviju kronoloških točaka u vremenu istodobno.
אראנו ולא עתה אשורנו ולא קרוב
Vidim ga, a ne sada: gledam za njim, a nije blizu…
Brojevi 24:17 RBT
Ona počiva na shvaćanju da je sam hebrejski jezik napisan iz “vječnog uma” ili “vječnog sebstva”, to jest, živoga i djelatnog bića izvan naših ograničenja prostora-vremena. To već dovodi u pitanje glavnu znanost koja ostaje utemeljena u materijalizmu (ideji da materija stvara um), ali ne i sve znanstvene granice (npr. kvantne teorije svijesti). Sama riječ “vječno” izvedena je iz latinskog aeternus, kojim su se kršćanski znanstvenici u srednjem vijeku služili za prevođenje grčkog aionios i hebrejskog olam. Riječ je postala temeljni kamen zapadne religijske teologije. Izrazi poput “znanost o vječnom” ili “znanstvena vječnost” potpuni su oksimoroni u tradicionalnom smislu. Je li uopće moguće atemporalno priopćiti išta suvislo? I kakve su posljedice za korpus književnosti? Većina filoloških studija (to jest, sve one) ne uzima u obzir takav misaoni okvir. Kad bi netko pokušao napisati neku poruku iz perspektive sutra, kako bi ona izgledala? Je li to uopće moguće? No prije nego što se takva teorijska ideja može dokazati, čovjek se mora staviti u taj jezični misaoni okvir. I ne samo to, mora postojati neka vrsta matematike—vječna matematika. Tu neki tvrde da svemir nije samo opisan matematikom, nego jest matematika. Primjerice, broj ili Pitagorin poučak () ne “stari” niti “umire”. Temeljno “Vječno Sebstvo” stoga bi moralo biti složena matematička struktura koja ne umire. Ondje gdje su religijske tradicije skrenule od matematike i logike u područja magične mašte, RBT cilja ravno u matematiku postojanja.
Znakovi značenja
S RBT-om se ulaže usredotočen napor da se hebrejske (i grčke) riječi dosljedno prevode na način koji ih međusobno razlikuje, čime se jedinstvene definicije čuvaju koliko je god moguće. To nije nova metodologija, nego ju je krajem 19. stoljeća primijenila i žena po imenu Julia Smith.
Riječ predstavlja sastavljen niz slova koji prenosi određeno značenje. Primjerice, miqneh (#4735), behemah (#929) i beir (#1165) često se nedosljedno prevode sličnim izrazima (stoka, goveda, krdo, zvijer, divlja zvijer itd.). Takve prevodilačke prakse pretpostavljaju da se riječi biraju bez pažljivog razmatranja ili da same po sebi imaju malu književnu svrhu. Uzmimo, primjerice, hebrejsku riječ nephesh, čije je temeljno značenje “dah/duša”, ali koja se u cijenjenom NASB-u “prevodi” na svakakve načine:
bilo koji (1), bilo tko (2), bilo tko* (1), apetit (7), biće (1), bića (3), tijelo (1), dah (1), leš (2), stvorenje (6), stvorenja (3), mrtav (1), mrtva osoba (2), smrtonosan (1), smrt (1), bespomoćan* (1), želja (12), želja* (2), nezadovoljan* (1), izdržati* (1), osjećaji (1), žestok* (2), pohlepan* (1), srce (5), srca (2), ona sama (12), On sam (4), on sam (19), ljudski (1), ljudsko biće (1), glad (1), život (146), život* (1), životna krv* (2), životi (34), živo stvorenje (1), čežnja* (1), čovjek (4), čovjekov (1), ljudi* (2), um (2), Ja sam (3), ja sam (2), broj (1), jedni (1), drugi (1), mi sami (3), vlastiti (1), strast* (1), narod (2), narod* (1), miris* (1), osoba (68), osoba* (1), osobe (19), rob (1), neki (1), duša (238), duše (1), duše (12), snaga (1), oni sami (6), žeđ (1), grlo (2), volja (1), željeti (1), želje (1), ti sam (11), vi sami (13).
Što?
Takve prevodilačke filozofije znatno odstupaju od temeljne semantičke vrijednosti riječi. Ono što promatrate nije tek širina semantičkoga raspona, nego ponekad pretjerano proširenje, ili čak semantičko prekoračenje, gdje kontekstualno tumačenje zamjenjuje leksičku vjernost. Koriste otprilike osamdeset različitih engleskih riječi da predstave jedan hebrejski pojam, a ovo je samo jedna riječ. Može li se vjerovati prijevodu koji tvrdi “formalnu ekvivalenciju”, a ipak redovito dopušta kontekstualnu zamjenu?
Ova i slične metodologije/filozofije pretpostavljaju da se hebrejski jezik tijekom vremena razvio iz slikovnih glifa kao i svaki drugi te da se funkcionalno koristio kao i svaki drugi. One previđaju pojam da je preko “Mojsija” uveden “jezik s onu stranu” koji krši sve normalne jezične konvencije, čak koristeći drevne feničke elemente.
Prijevod RBT svodi uključivanje dopunskih riječi na najmanju mjeru. Ako nešto nema smisla, ne dodajemo riječi da bismo učinili da ima smisla. Pažljivije tražimo smisao. Odbijamo ikada biti lijeni u prevođenju bilo čega. U mnogim se slučajevima jedna riječ ili rečenica istražuje danima kako bismo bili sigurni da nešto ne propuštamo. Dodavanje riječi, zanemarivanje prijedloga, mijenjanje zamjeničkih definicija, prelaženje preko “čestica” ili izmišljanje “posebnih poddefinicija” koje su potpuno različite od, ili čak proturječne, primarnom značenju kako bi se osmislilo nešto što se čini besmislenim, varanje je i obmana.
Knjiga mračnih (zamračenih) izreka, iznesena na svjetlo
Umjesto udaljavanja od ili prikrivanja zagonetnih složenosti unutar jezika, ovaj prijevod uranja čitatelja u enigmatični, nebeski misaoni obrazac “sve u jednom” što je jednostavnije moguće, koji bi, budući da je s neba, trebao rađati nebesko svjetlo—tko ima uho da čuje, neka čuje.
Glavni je cilj ukloniti “pristranost tijela”—zemaljske predodžbe, planove, spekulacije, tumačenja, stav “svi smo osuđeni umrijeti”—iz procesa prevođenja, čuvajući etimološka ili leksikografska značenja koliko god su poznata. To čitateljima daje priliku da sami razumiju mračne tekstove. Neka čitatelj razumije (Mt 24:15).
Biblijski hebrejski temeljito dovodi u pitanje suvremene teorijske predodžbe o lingvistici i autorstvu. Primjerice, koja je svrha pisanja slova naopako?
“Primarni niz obrnutih nuna nalazi se oko teksta Brojeva 10:35–36.” Jesu li oni tekstualno-kritička oznaka? Urednička bilješka? Jesu li zagrade koje označavaju zasebnu “izgubljenu” knjigu i tako znače da zapravo postoji sedam knjiga Tore, kako Talmud navodi? Rasprava o značenju zanimljiva je. Usp. (https://en.wikipedia.org/wiki/Inverted_nun)
Slovo נ (nun) klasično se povezuje s kontinuitetom, razmnožavanjem, potomstvom—što je već vidljivo u njegovu semantičkom polju (נין “potomak”, נוּן “niknuti”, aramejski simbolizam ribe itd.). Drugim riječima, nun kodira produženje života prema naprijed. U normalnom položaju označava naraštaj koji teče dalje. Obrnuti nun, dakle, ne negira to značenje; on obrće njegov smjer. On označava sjeme koje se vraća izvoru, razmnožavanje koje se savija natrag u podrijetlo. Ne smrt, nego rekurziju.
Ovaj prijevod predstavlja tekst u njegovu sirovu, nefiltriranu (nepatvorenu) obliku, otkrivajući da su pripovijesti mnogo dublje nego što se prije vjerovalo—čak jednodušne kao jedan koherentan događaj. Prijevodi i tumačenja tijekom protekla više od dva tisućljeća bili su teško narušeni pretpostavkama i kronološkim tradicijama pristranima prema smrti. Odsjekli su pravo uho sasvim čisto.
Grčki Novi zavjet također je bio podvrgnut istim filozofijama, planovima, tradicijama i religijskim tumačenjima. Ključne riječi poput “lice postanka”, “nova žena”, “gore-rođen”, “duboko-znanje”, “zagonetka” i “kotač postanka”, “zoe-život”, “psiha”, “bacanje-dolje”, “mukati”, “dolje-čuti” ne prevode se tako. Umjesto toga čitateljima se daje religijski žargon poput “uskrsnuće” umjesto “ustajanje”, ili “pravednost” umjesto “pravda”, “grijeh” umjesto “promašeno”. RBT se što je moguće više pridržava primarnih i pravilnih definicija, ne metaforičkih ili proširenih, koristeći klasične grčke definicije umjesto “kontekstualiziranog”, “proširenog”, “tropskog”, “eliptičnog” ili religijskog idioma.
Religijska “uporaba”
Mijenja li “religijska uporaba” riječi doista značenje riječi? Religijsko redefiniranje mnogih riječi očito se ukorijenilo u znanstvenu svijest, toliko da svjetovni leksikoni često dodaju poddefinicije (ne primarne) svojim leksikonskim natuknicama samo za “posebnu uporabu Novoga zavjeta”. Uporabu Novoga zavjeta? Ali tko je bio odgovoran za prizivanje tih novih značenja ili uporaba postojećih grčkih riječi? Jesu li autori doista izmišljali nove uporabe i definicije za riječi koje su već imale dobro poznatu uporabu? I tko može reći koja su ta navodna nova značenja zapravo? Autori Novoga zavjeta nisu nam ostavili “Leksikon Novoga zavjeta” za sve navodno nove definicije koje su stvarali. Ili je neka druga vlast izmišljala “nove uporabe” grčkoga u kasnijim stoljećima, kada se počeo prevoditi, prepisivati i širiti u inozemstvo?
Posljedica toga ne može se podcijeniti jer je na koncu ono što bi se moglo nazvati “Primarnim Evanđeljem” ostalo zakopano duboko pod “Evanđeljem nove uporabe grčkoga”. Osim toga, religijska uporaba ostavila je mnoge “varijante” (to jest, izmjene i brisanja) koje su prevoditeljima dopustile da biraju koje će rukopise slijediti, držeći se mjerodavnih izvora samo kada je to bilo prikladno, kao što se može vidjeti, primjerice, u Rimljanima 2:16.
U Rimljanima 2:16 mjerodavni rukopisi imaju,
ἐν ᾗ ἡμέρᾳ “u kojem danu” — s ᾗ kao relativnom zamjenicom, dativom ženskoga roda jednine koji se slaže s ἡμέρᾳ “dan”.
Budući da se to jednostavno ne može točno prevesti kao određeni dan, “onoga dana koji” (nema određenog člana koji bi označavao određeni dan), kasniji prijepisi uklonili su relativnu zamjenicu ženskoga roda ᾗ i dodali ὅτε “kada” kako bi nametnuli određena čitanja:
ἐν ἡμέρᾳ ὅτε “u dan kada” — ὅτε kao vremenski veznik, uvodeći finitnu rečenicu.
Relativna zamjenica ženskoga roda ᾗ upućuje čitatelja natrag na prethodne riječi, npr. Srce, koje zajedno svjedoči…
Nismo pronašli nijedan prijevod koji slijedi mjerodavne tekstove u ovome retku.
Svaki prijevod slijedi izmjenu — to jest, gotovo svi suvremeni prijevodi prenose Rimljanima 2:16 uporabom vremenske rečenice, npr. “onoga dana kada Bog sudi…”, iako kritički tekst čuva ἐν ᾗ ἡμέρᾳ, relativnu rečenicu.
Znanstvenik bi to mogao nazvati “semantičkim zaglađivanjem” ili možda “izbjegavanjem drvenog doslovnjaštva” ili nekakvim lukavim govorom kojim jezik na bezbroj načina može usmjeravati misli. Ali ovo nije pitanje “drvenog doslovnjaštva” nasuprot “dinamičnoj tečnosti”. To je slučaj leksičke zamjene koja briše ugrađenu strukturu koju autor pokušava prenijeti. Isti prevodilački odbori koji će se pozvati na “mjerodavne” izvore istodobno će, kada im odgovara, naginjati tradicionalnim prijevodima, teološkoj pristranosti i čitateljskoj poznatosti, umjesto mjerodavnim izvorima. Na taj način varijantna čitanja postaju više alat koji pomaže znanstvenicima prevoditi prema tome kako oni žele da stvari glase. S varijantnim tekstovima mogu birati što žele usput. To u praksi potkopava ideju kritičkog teksta kao istinske “konačne vlasti” i zaista pokazuje prirodu “razdvojenoga jezika” tradicionalnih prevodilačkih praksi. Jesu li mjerodavni tekstovi mjerodavni ili nisu? A ako jesu, zašto toliko odstupanja od njih?
Sa svoje strane, RBT se što je moguće dosljednije pridržava mjerodavnih tekstova. Kada vidimo očite izmjene, brisanja, umetanja itd. koji su u sukobu s mjerodavnim izvorima, držimo se mjerodavnih izvora, jednostavno i jasno.
Važnost hebrejske sintakse: Jišmael i Izak kao (rekurzivno) sjeme Jednoga
Pogledajte ponovno Galaćanima 4:28-29 u nefiltriranom doslovnom prijevodu i primijetit ćete da razlike između Izaka i Jišmaela možda nisu tako jasne kako se prije vjerovalo:
“A vi, braćo, prema On-Se-Smije (“Izak”), djeca ste obećanja. Ali kao što je u ono vrijeme onaj koji je rođen prema tijelu progonio onoga prema duhu, tako je i sada.” Galaćanima 4:28-29 RBT
Postanak 21:12-13 dirljivo opisuje obećanja obojici, Izaku i Jišmaelu:
“…jer u On-Se-Smije (“Izak”) zove ti se sjeme. A i, את-sina Robinjina, u narod postavljam (“Jišmael”) njega, jer sjeme tebe samoga jest on sam.” Postanak 21:12-13 RBT
Primijetite kako tekst ukazuje na Jišmaela kao Abrahamovo sjeme, dok je Izak također Abrahamovo sjeme. To su dva sjemena. Ali čekajte,
“A Abrahamu su izrečena obećanja i njegovu sjemenu. Ne kaže ‘I sjemenima’, kao o mnogima, nego kao o jednom, ‘I Sjemenu tebe samoga’, koje je Pomazanik (“Krist”).” Galaćanima 3:16 RBT
Govori li možda da su Jišmael i Izak alegorija jednoga te istoga sjemena? Nijedan komentator ili znanstvenik nikada nije razumio kako je Jišmael “progonio” Izaka jer se takav događaj ne spominje u pripovijesti Postanka. Zapravo, tajna svega toga postaje još čudnija kada doslovno pročitamo Postanak 21:9 (tekstualnu osnovu pretpostavke da Jišmael “progoni” Izaka):
“I Plemenita-Žena (“Sara”) vidi את-sina Hagare iz Dvostruke-opsade (“Egipat”), kojega je rodila Ocu-mnoštva (“Abraham”), on-se-smije.”
Autor se na Jišmaela odnosi participom “onaj koji se smije“, što je slučajno značenje imena Izak, On se smije. Može li biti da Pavao oba ista sjemena vidi kao od jednoga? Kada ponovno pogledamo tekst, čini se da doista vidi,
“…ne sjemenima, kao o mnogima, nego [sjemenima] kao o jednom.”
Znanstvenici su Pavla često nazivali zbijenim piscem, koji preferira sažete, eliptične konstrukcije, vrlo teške za razumijevanje. No, kao što se može vidjeti, upečatljive nijanse i dublje stvari obično izbijaju iz tekstova kada se ne zaglađuju niti previđaju. Možda su sami znanstvenici ti koji Pavla pretvaraju u zbijenoga, sažetoga pisca?
Hebrejski kao izvan vremena i mjesta: Postati, Prvi, Posljednji, Početak, Kraj
Jedna od najdubljih tajni leži u načinu na koji drevni hebrejski jezik pristupa akuzativu vremena i prostora. Postojeća znanstvena literatura o toj temi bolno je manjkava i ostaje neuvjerljiva. Vrijedi primijetiti da se čak i danas astrofizičari bore s razumijevanjem prostora-vremena, a teorije koje su predložili briljantni umovi još od Einsteina doista su zapanjujuće.
Jedan od aspekata koje prevoditelji najčešće previđaju jest odsutnost zasebnih prošlih, sadašnjih ili budućih vremena u hebrejskim glagolima. Umjesto toga, hebrejski koristi samo “dovršene” i “nedovršene” oblike. Prevoditelji su tradicionalno pretpostavljali da su ti oblici tek jezična ograničenja te da su se drevni pisci njima kreativno služili kako bi prenijeli prošli, sadašnji ili budući “smisao”, koji znanstvenici moraju “protumačiti”. Tumačenje točnoga smisla prepušteno je kontekstu i obrazovanim “nagađanjima”. Međutim, za njih je neizvjesno jesu li drevni pisci vrijeme uopće shvaćali u okviru prošlost-sadašnjost-budućnost. To je zato što je hebrejski bio zamišljen da bude, kako i sama definicija ‘hebrejskog’ označava, odnekud s onu stranu.
U slučaju oblika “Dovršeno/Nedovršeno” predstavljenih u prijevodu RBT, cilj nam je naglasiti, a ne zamagliti, razliku među njima koliko engleski dopušta. Takav pristup pomaže živopisno razlikovati dovršenu ili potpunu radnju od trajne ili nedovršene. Tradicionalno su se suvremena vremena pripisivala hebrejskim glagolima na temelju kontekstualnih čimbenika poput prijedloga, priloga, dijaloga itd., a ne na temelju same glagolske konjugacije.
Čini se da hebrejski jezik nebesko vrijeme shvaća kao jedinstvenu cjelinu—i “prije” i “poslije”. Prikladnija bi analogija možda bila zamisliti vrijeme kao ono što nas obuhvaća i sprijeda i straga, poput dvaju horizonta ili neprekidnoga kružnog toka vode. Taj bi se pojam mogao usporediti s prstenom vode koji iz jednoga izvora teče u suprotnim smjerovima. Hebrejski tekst opetovano suptilno aludira na te slike i obrasce. Ta se perspektiva znatno razlikuje od naše zapadne linearne, kronološke predodžbe ucrtavanja točaka slijeva nadesno. Očito je da je hebrejska misao bila temeljito drukčija od naše. Oni su Postanak vidjeli kao prošlost i budućnost, a njihov pojam “sada” i “danas” imao je duboko značenje, budući da, takoreći, nije bio kronološki definiran. Vrijeme se shvaćalo u smislu dovršenosti ili nedovršenosti, što je pojam koji je teško obuhvatiti s obzirom na naše uobičajeno razumijevanje vremena. Posljedično, razumijevanje i prevođenje hebrejskog akuzativa vremena i prostora stalno je predstavljalo zagonetku znanstvenicima i prevoditeljima jer se ne uklapa u zapadnjačke predodžbe o vremenu.*
Ako bi se taj nekronološki, aonski misaoni okvir smatrao primitivan, nesuvisao ili potpuno nesvjestan znanstvenih stvarnosti u koje smo danas tako sigurni, ne bi li tada suvremeni prijevodi koji ga nastoje prikriti bili utoliko nestašniji i obmanjujući, svaki s grandioznom tvrdnjom da je “nadahnuta riječ Božja”?
Isto tako, čini se da Hebrejska pisma nude trajanja vremena ondje gdje mi, u svojem suvremenom kontekstu, tražimo određene točke u vremenu. To se također proteže na mjesto nasuprot smjeru, poput sjevera, zapada, istoka i juga. Čak ni Šeol (obično nazivan Paklom) nije prikazan kao precizna ili završna točka ili lokacija, nego kao završni smjer (vidi bilješku uz Postanak 37:35 u RBT-u).
Hebrejska su pisma možda s razlogom napisana zdesna nalijevo. Ono što mi doživljavamo kao kretanje naprijed moglo bi u hebrejskome načinu mišljenja biti poput kretanja unatrag. Kroz Pisma se razaznaje upadljiva književna “igra” ili zagonetni element koji uključuje obrnutu misao, suprotnosti, odraz, tip i antitip, dvojnike, parove i blizance. Pitanje, a možda i skrivena istina, ostaje: Što smo propustili? Mnoge se riječi nalaze u enigmatičnom dvojnom obliku, što označava da nisu ni jednina ni množina. Te riječi uključuju “oči”, “vode”, “nebesa”, “bokove”, “grudi”, “stopala”, “dvostruko”, “nosnice”, “korake”, “krila” i druge. Čak se i riječi poput “kamenje” i “Jeruzalem” povremeno pojavljuju u dvojnom obliku, pridodajući enigmatičnoj “dvojnoj” naravi jezika.
Čini se da vrijeme i prostor podliježu toj složenoj književnoj zagonetki vječnoga, kako pokazuju riječi u Propovjedniku 3:15: “Tko je onaj koji je postao? On je davno. A tko treba postati? On je postao davno. I Elohim traži onoga koji je progonjen.” (Propovjednik 3:15 RBT)
Izjava poput ove dobiva suvislost ako vrijeme zamislimo kao kotač s vječnim “iznad” u njegovoj sredini. Iz toga proizlazi hebrejski pojam ovdje—tamo—i ponovno natrag ovdje. Ta trodijelna, vremenu prkosna zagonetka vidljiva je i u riječima o Ivanu: “on, sam jest Ilija, koji je određen/upravo će doći” (Mt 11:14). Na površini se čini da Isus sugerira kako Ivan istodobno zauzima dva (ili čak tri) “mjesta” u vremenu, pri čemu čovjek u sredini zapravo nije unutar mjesta u kronološkom vremenu, nego je vječno u sredini. Ako je tako, on bi tvorio vlastito “trojstvo”, zar ne? Jedan, dva, tri, s čovjekom u sredini.
Kako bismo shvatili ovaj drevni hebrejski pojam prostora-vremena, morali bismo razmotriti ideju kružnog vremenskog kontinuuma, a čak i tada ostaje težak pojam za shvatiti. Ali upravo u tome opetovano čitamo da nam Biblija govori kako moramo “shvatiti” vječno. Znanstvenici i prevoditelji teško su shvaćali te hebrejske pojmove, što je dovelo do prijevoda koji često propuštaju te sintaktičke suptilnosti.
Julia Smith i Robert Young neke su iznimke, jer su pokušali očuvati taj čudan aspekt jezika u prijevodu Smith Parker odnosno Youngovu doslovnom prijevodu (YLT). Međutim, tijekom povijesti mnogi su kršćanski znanstvenici prijelaz s hebrejske Biblije na grčki Novi zavjet smatrali osnovom za proglašavanje hebrejske misli zastarjelom ili nevažnom za suvremeno razumijevanje. Stoga su zagonetni stil pisanja Biblije zamijenili “razvodnjenim” pripovijestima, usredotočenima na određene “poruke” “dobro poznatih priča”.
Ipak, čini se da su hebrejski pisci početak vidjeli i kao kraj. Iz vječne perspektive u sredini, početak je također kraj. Taj je pojam, čini se, prikazan različitim slikama—zagonetkama u Propovjedniku 1:1-11, u Hagarinim riječima, pa čak i u organiziranom rasporedu Jakovljeve obitelji dok su prelazili dolinu-bujicu u Postanku 33. Propovjednik je trebao biti čitan doslovno, jer je autor vješto stvarao zagonetne izreke kroz cijeli tekst:
Para[Abel #1892] para, rekao je sabirač, para para: Sve je para.
Koja je korist Adamu u svemu njegovu trudu kojim se trudi ispod Sunca?
Naraštaj koji odlazi, i naraštaj koji dolazi, a Zemlja do vječnosti jest ona-koja-stoji-čvrsto.
I Sunce je provalilo, i Sunce je zašlo. I prema svojemu stajalištu ono dahće [trči utrku, Ps. 19:5, Heb. 12:1], ono-koje-provaljuje jest samo ondje.
Onaj-koji-hoda prema slobodi [jug/desno] i onaj-koji-kruži prema skrivenome [sjever/lijevo], onaj-koji-kruži, onaj-koji-kruži, onaj-koji-hoda jest Vjetar, a po svojem kruženju Vjetar jest onaj-koji-se-vraća [usp. Ivan 3:8].
Sve Potoke su oni-koji-hodaju prema Moru, a More nije puno [zasićeno]. Prema stajalištu prema kojem Potoci su oni-koji-hodaju onamo, oni su oni-koji-se-vraćaju hodati.
Sve Riječi su umorne. Čovjek nije sposoban govoriti [nijem]. Oko nije zadovoljno gledati [slijepo]. Uho nije ispunjeno slušati [gluho].Tko je onaj koji JE POSTAO? Onaj koji POSTAJE. A tko je onaj koji je načinjen? Onaj koji se načinja. I ništa od svega nije novo pod suncem.
Postoji li riječ o kojoj on govori: ‘Gle, ovo je novo’? On sam JE POSTAO davno za vjekove, koji JE POSTAO od-do naših lica [od naših lica do naših lica, 1 Kor. 13:12]. Nema spomena [predviđanja] za Prve; a također ni za Posljednje KOJI POSTAJU. ON POSTAJE im ne spomen s onima KOJI POSTAJU do Posljednjega.”Propovjednik 1:2-11 RBT
Ovaj hebrejski doslovni tekst nije lako razumjeti. No primijetite kako je Propovjednik 1 pun participnih glagola koji govore o radnjama sa specifičnim zamjeničkim nastavcima (on/ona/oni), ali bez ikakve određene naznake vremena ili mjesta. Participski oblik u hebrejskom nema akuzativ vremena ni mjesta. Hebrejski se particip često naziva “nefinitnim” glagolskim oblikom. Drugim riječima, nosi bezvremenski smisao.
U skladu s tim, svaki bi se krug smatrao “spomenom”, baš kao što se svaki dan naziva sjećanjem. Zamislite da ulazite u sjećanje. Takvo iskustvo nazivamo déjà vu. Dogodilo se “prije”. Cijela je hebrejska Biblija strukturirana na taj način—postoji samo dovršeno i nedovršeno. Ono što postaje, što će postati i što je već postalo “davno”. To je bit “vječnoga” i onih rođenih od vječnoga.
Vjetar je onaj-koji-čini svoj krug, riječi su zabilježene u “povijesti”, a zatim se ispunjavaju, točno, jer ono što je načinjeno jest onaj koji se načinja, tj. ono što je dovršeno još se dovršava. Od njegova lica do njegova vlastitog lica. Misao Hebrejskih pisama nije zasnovana na tada, nego na upravo sada , kao što se subotnji dan naziva “Danas” i stoga “Danas, ako čujete glas njega samoga” (Heb. 3:7,15 4:7, Ps. 95:7). A ideja “Neba” jest takva da su tada i sada jedno. Ili bi trebali biti. Gle, sada je vrijeme naklonosti [saginjanje dolje]; gle, sada je dan spasenja.
Očuvanje stvarnoga teksta, u svoj njegovoj zagonetnoj, čak i apsurdno zvučećoj slavi, daje svakom čitatelju priliku upoznati stvarni um koji stoji iza njega, tako da, čak i ako se netko ne slaže, može se ne slagati sa stvarnim tekstom. Ili, ako ga ateist smatra zastarjelim, primitivnim mišljenjem, sada može svoje argumente temeljiti na stvarnom tekstu, umjesto da se mora oslanjati na prijevode sastavljene od kontekstualnih zamjena.
Bilješke:
*Vidi Meek, Theophile James. “The Hebrew Accusative of Time and Place.” Journal of the American Oriental Society 60, br. 2 (1940): 224-33. doi:10.2307/594010.