Misteriozna zamjenica הִוא: Jedan od najstarijih i najvećih prevoditeljskih skandala protiv žene u KnjiziEnglish · አማርኛ · العربية · বাংলা · Čeština · Deutsch · Ελληνικά · Español · فارسی · Français · Hausa · עברית · हिन्दी · Hrvatski · Magyar · Bahasa Indonesia · Igbo · Italiano · 日本語 · 한국어 · मराठी · Nederlands · Afaan Oromoo · ਪੰਜਾਬੀ · Polski · Português · Română · Русский · Српски · Svenska · Kiswahili · தமிழ் · ไทย · Türkçe · Українська · اردو · Tiếng Việt · Yorùbá · 中文

Zmija koja vara Evu, također joj odaje priznanje

φοβοῦμαι δὲ μή πως, ὡς ὁ ὄφις ἐξηπάτησεν Εὕαν ἐν τῇ πανουργίᾳ αὐτοῦ, φθαρῇ τὰ νοήματα ὑμῶν ἀπὸ τῆς ἁπλότητος καὶ τῆς ἁγνότητος τῆς εἰς τὸν χριστόν.

2. Korinćanima 11:3

I bojim se da se, kao što je Zmija prevarila/obmanula Darovateljicu Života (“Evu”) unutar Manipulativnoga sebe, vaše Misli ne iskvare/izrode od Jednostavnosti [bez nabora] i Čiste, one u Pomazanika.

2. Korinćanima 11:3 RBT

Da biste napisali “Lukavi” ili “Čista”, koji su određeni objekti ili subjekti, napisali biste točno ono što je napisano, bez potrebe za lukav-štinom:

• τῇ πανουργίᾳ – Manipulativni/Lukavi (ženski rod)
  
• τῆς ἁπλότητος – Čista
  
• τὸν χριστόν – Pomazanik

Isto vrijedi i za τὸν χριστόν “Krist”, što također dolazi od pridjevske riječi koja znači “pomazan”, ali se sigurno ne prevodi kao “pomazanost”, zar ne? A što je s usamljenim određenim članom ženskog roda u genitivu “the” τῆς koji nema imenicu? To se naziva “anaforička referenca” kada se riječ odnosi na nešto prethodno spomenuto u diskursu ili kontekstu. To se često događa u grčkom Novom zavjetu, a budući da su tako male i naizgled beznačajne, ove se anaforičke reference često odbacuju jer je “kontekst” jedino što je važno.

Ne morate biti učenjak ili majstor da biste razumjeli imenicu s određenim članom. Da bi se imenica s određenim članom pretvorila u apstraktnu imenicu-pridjev, potrebna je lukavost. “Lukav”, “čist”, “čedan”, “pomazan” sami po sebi su pridjevi, ali ako se ispred njih stavi određeni član, postaju imenice. No, umjesto da to prevedu kao “lukavi” ili “jednostavna”, određene pristranosti navode učenjake da dodaju sufikse “-ost”, “-ina” itd., ostavljajući značenja apstraktnima i zamućenima.

Kada je sam tekst “zaveo Evu svojim lukavstvom” proizvod lukavstva, što reći?

Postanak 3:12

וַיאמֶר הָֽאָדָם הָאִשָּׁה אֲשֶׁר נָתַתָּה עִמָּדִי הִוא נָתְנָה לִּי מִן־הָעֵץ וָאֹכֵל

And the man said The woman whom thou gavest to be with me she gave me of the tree and I did eat.

Postanak 3:12 KJV

I Čovjek govori: “Žena koju si dao uz mene, ona, On sam, dala mi je s Drveta, i on je jeo.”

Postanak 3:12 RBT

Ali svi znamo kako “kontekst određuje” i dokle god nitko ne narušava strogo štićeni sveti gral tradicije, vladajuće sile su sigurne.

“I Žena vidi da je Drvo dobro za hranu, i da je on čežnja za oba Oka, i Drvo je onaj koji je željen da se ispreplete [s njim], i ona uzima od ploda njegova, i jede, i daje također svom mužu uz sebe, i on jede.”

Postanak 3:6 RBT

Hebrejski וָאֹכֵל. I on je jeo. Ovaj korijen אכל (akal) znači “jesti”, a oblik (Qal oblik) specifično “on je jeo” u svršenom “vremenu”. Vokalne točke ovdje, koje su dodali Mazoreti, prisiljavaju na nesvršeno prvo lice, “ja jedem”. Općenito se ו dodaje korijenu glagola kako bi se stvorio nesvršeni oblik prvog lica radi razlikovanja, npr. אוֹכל (okel) ja jedem, ali s malo luuuuuukavog postavljanja vokala, možemo učiniti da to znači “ja jedem” putem izgovora kao da je slovo ו prisutno. Tu dobivate tu vokalnu točku iznad riječi. Postavljena je tamo da predstavlja slovo kojeg nema. Je li to legalno? Je li to pravedno? Čini li tradicija stara 1200 godina to ispravnim? Vi mi recite! Jer je putem izgovora muška zamjenica također magično promijenjena.

Hebrejski הוא נתנה לי. Onoga samoga ona je dala meni. U ovoj rečenici, riječ koja je skrojena da znači “ona” (הוא), iako je to definitivno muška zamjenica “on”, zbunjivala je učenjake stoljećima jer ih je cijeli odlomak mistificirao. Svi znaju da je נתנה “ona je dala” jasno u 3. licu ženskog roda. Ali svi su pogriješili. Niti jedan prijevod nigdje nije bio ni blizu istini. Budući da je prevladavajući kontekst bio sveti gral, samo Pismo (ono samo/ona sama) postalo je potrošno i podriveno. Mazoreti su u 7.-10. stoljeću n.e. skandalozno postavili nikud (vokalnu točku) za izgovor ženske zamjenice, i te vokalne točke ostaju u preko stotinu slučajeva do današnjeg dana u svim hebrejskim nikud tekstovima i interlinearnim biblijama, te se i dalje odražavaju u svim postojećim prijevodima. Sljedećih tisuću godina nakon Mazoreta, većina učenjaka ih je zaobilazila ili ih nije ni primijetila. Crkveni oci nikada nisu dirali zamjenice prema onome što sam vidio, a nije bilo “Crkvenih majki” koje bi ih propitivale.

Gesenius, koji se dugo smatrao majstorom hebrejske gramatike od 19. stoljeća, primijetio je i prozvao Mazorete zbog pogrešnog označavanja zamjenice, ali je i sam bio mistificiran njezinom očitom upotrebom. Pretpostavio je da se radi o “ortografskoj osobitosti”, “epicenskoj upotrebi” (što znači gramatički rod koji obuhvaća i muški i ženski rod ili se odnosi na imenicu ili zamjenicu koja ima jedan oblik za oba roda) i da,

Oblik הוּא također stoji u konsonantskom tekstu (K^ethîbh) Petoknjižja (s izuzetkom jedanaest mjesta) za ženski rod הִיא.

(usp. Gesenius Hebrew Grammar 32/k).

Hebrejski jasno pravi razliku među zamjenicama. S druge strane, postoje slučajevi gdje je ortografija epicenska (koristi se za oba roda). Jedan je sufiks “ך” (izgovara se kao “-kha” ili “-akh” ovisno o rodu). Koristi se za muški i ženski posvojni oblik na imenicama. Drugi je sufiks ים- (izgovara se “-im”) koji je sufiks množine koji se koristi inkluzivno za muški i ženski rod. Ali ako bih htio napisati riječ za “ženske pale”, to bi bilo נְפִילוֹת (Nephilot), a ne Nephilim, “pali”. Ili čak אֱלֹהוֹת elohot “božice”, a ne elohim “bogovi”. Množina za ženski rod razlikuje se od množine muškog roda koja doista obuhvaća ženski rod. Ako tekst ne pravi razlike kao u slučaju “ך”, tada moramo pribjeći kontekstu. Ali ako zapisi jasno prave razliku u rodu, smijemo li ih kršiti ako stvari ne zvuče sasvim ispravno?

Učenjacima su trebala stoljeća da shvate kako mušku zamjenicu učiniti ženskom. I zato svatko tko pokuša proučavati materijale “majstora” neizbježno biva odbijen samom “složenošću” predstavljenog jezika. Prepustite učenjacima da jezik učine previše složenim da bi ga itko ikada mogao razumjeti, čak i nešto tako temeljno kao što su riječi “on” i “ona”, i ljudi se sigurno nikada neće usuditi ni pokušati.

Koji je kontekst?

Zapravo, to je samo muška zamjenica. Nema magije, nema osobitosti, nema misterija, nema razdvojene epicenske upotrebe, nema “zamjenjivanja” ženskog roda. “On” znači, nimalo iznenađujuće, “on”. Ali tumačenje konteksta? To je misterij. Oduvijek je postojao samo jedan ovlašteni način tumačenja muško-ženske teološke paradigme u judeo-kršćanskom svijetu: hijerarhija. Čak ni drevna židovska nacija nije odstupala od tradicije. A ako biste je prekršili, čekali su vas stup i vatra u dvorištu vaše lokalne sinagoge ili crkve. Svatko tko je čuo evanđeosku priču o Isusu zna da ona govori o “čovjeku s neba” koji se rađa preko djevice u svijet. “Čovjek koji prolazi kroz ženu” u samom je srcu priče, t.j. rođen ponovno. No, dok većina to već zna, ono što bi to stvorilo je ciklička paradigma “kao što je žena od čovjeka, tako je i čovjek kroz/po (διὰ) ženi” (1. Kor. 11:12), ali paradigma je propuštena pa prijevodi Novog zavjeta odbacuju grčki διὰ “kroz/po” i zamjenjuju ga riječima “rođen od”. KJV je u tom pogledu bio točan.

Ništa se ne mijenja kod zamjenica, ali ako bi čovjek trebao “proći kroz” ženu, stvari definitivno postaju duboke u tome kako bi se mogle koristiti. “Ona je dala njega samoga”, “on sam je ona sama”, “ona sama je on sam”, “ja sam ona sama”, “ona sama sam ja”. To postaje pitanje muškog sebstva i ženskog sebstva koji se isprepliću ili uvijaju u jedno uže. I tako, kada Isus kaže: “Ja sam Put”, on vrlo vjerojatno govori o “drugom” sebstvu, “njoj” kroz koju je rođen i s kojom je isprepleten. On ne bi govorio u šiframa, jer mnogi već shvaćaju ideju barem djelomično, kada kažu “moja bolja polovica”. To nije govor u šiframa, već samo dubina misterija o kojem je Pavao pisao: “Ovaj je misterij dubok!”

הִוא se čak ne može ni izgovoriti. Zapravo, rabin koji ovu riječ čita svojoj publici kao “hee” nije ništa drugo nego flagrantna laž, jer publika čuje žensku zamjenicu היא. Muška zamjenica הוא izgovara se “hoo”, ali vokalna točka postavljena tamo je ona za zvuk “ee”. Ako biste pokušali ovo pročitati naglas, rekli biste “heeoo”. Čak i u transliteracijama razasutim po internetu, stavljaju “hî” ili “hee”:

Ovaj se skandal ponavlja kroz prijevode i interpretirane morfologije Petoknjižja. Postanak 3:12 je prvi slučaj prljave igre s הִוא, a brza pretraga baze podataka pokazuje da postoji oko 105 mjesta gdje se to događa. Nitko to nikada nije razumio, i nitko nije popravio ili uklonio lažne nikud točke. Čak i nakon što je Gesenius pisao o tome prije više od 120 godina, nitko ih nije pošteno preveo, a svi prijevodi do danas odražavaju tu takozvanu “osobitost”.

Zar žene ne bi bile jako znatiželjne saznati što ovi tekstovi zapravo govore?