Grčko αὐτός i hebrejsko את (’et) su varljivo skromne lekseme koje, pod pomnijim ispitivanjem, otkrivaju osnovnu metafiziku sopstva. Oba termina vrše kritične gramatičke funkcije u svojim jezicima, ali njihov semantički opseg i učestalost sugerišu dublji ontološki i fenomenološki registar. U onome što sledi, tvrdimo da oba termina, iako različita po funkciji i obliku, učestvuju u zajedničkoj konceptualnoj arhitekturi: afirmaciji suštinskog identiteta i artikulaciji sopstva kao subjekta i objekta bića.
I. Grčko αὐτός: Refleks i otkrivenje sopstva
U klasičnom i postklasičnom grčkom jeziku, αὐτός ne funkcioniše samo kao zamenica trećeg lica, već i kao intenzifikator, izolujući istinsko ili suštinsko sopstvo datog subjekta. Kod Homera, αὐτός često razlikuje telo od duše ili ističe samu osobu nasuprot njenim atributima ili posedima (Il. 1.4; Od. 11.602). Sa određenim članom, τὸ αὐτό, on prelazi sa zamenice na supstancijalni metafizički izraz — „istovetno“ ili „ono što je identično u sebi“.
U platonističkom diskursu, ovaj pomak je presudan. Razmotrite sledeće paradigmatične primere:
-
αὐτὸ τὸ ἀγαθόν – „Dobro samo po sebi“
-
αὐτὸ τὸ καλόν – „Lepo samo po sebi“
-
αὐτὸ τὸ ὄν – „Biće samo po sebi“
Ovde srednji rod αὐτό ne funkcioniše kao zamena za referent, već kao epistemičko i ontološko uporište Forme (εἶδος), zastupajući transcendentnu ali saznatljivu suštinu. Takva upotreba podrazumeva da imenovati sopstvo znači prizvati identitet u njegovom najčistijem vidu, neukaljan kontingencijom ili odnosom.
Ova metafizička upotreba je paralelna sa konkretnim semantičkim proširenjem u složenicama kao što su:
-
αὐτόπτης (autos + optēs): „samovidac“ ili „očevidac“
-
αὐτοψία: „videti samim sobom“, otuda autopsija ili neposredno opažanje
-
αὐτοκίνητος: „samopokretan“
-
αὐτόνομος: „samoupravan“
Svaka složenica ilustruje kretanje od unutrašnjosti ka delovanju: sopstvo kao onaj koji vidi, pokreće, upravlja. U tom smislu, αὐτός nije samo refleksivno već fenomenološko: ono označava sopstvo ne samo kao objekat reference, već kao osnovu pojavljivanja i volje.
Česta pojava reči αὐτός u Novom zavetu — koja po leksičkom broju nadmašuje čak i θεός („Bog“) za hiljade — dodatno doprinosi njenoj teološkoj i antropološkoj težini. Njeno prisustvo podržava tekstualnu antropologiju u kojoj je individualno sopstvo, pre nego difuzni kolektivni identitet (npr. podređeni političkoj partiji, grupi ljudi koji su se udružili, plemenu, kulturi, naciji, interesnoj grupi, itd.), mesto odgovora, transformacije i sudbine:
“A vi ste sami izabrani rod, carsko sveštenstvo, sveta kultura/etnos, narod…”
(1. Petrova 2:9 RBT)
“Poštujte sve, agape-ljubavlju volite Bratstvo…”
(1. Petrova 2:17 RBT)
II. Hebrejska zamenica את (’et): Znak usmerenog prisustva
Pročitajte Večni znak sopstva. U hebrejskoj gramatici, את se tradicionalno odbacuje kao marker direktnog objekta, koji sintaksički ukazuje na primaoca radnje glagola. Međutim, njegova etimologija — „očigledno skraćeno od ’owth“ (Strong’s H853) — nudi drugačiju perspektivu. Koren ’owth konnotira sopstvo i bitisanje kao sopstvo:
“Očigledno skraćeno od ‘owth u demonstrativnom smislu entiteta; zapravo, sopstvo“
(up. Strong’s Exhaustive Concordance, naglasak dodat)
“pr. pokazna zamenica, sopstvo… Ova primarna snažna pokazna moć koja se generalno može izraziti grčkim αὐτός…”
(up. Gesenius את, naglasak dodat)
Tako, čak i kada ostane neprevedeno, את funkcioniše barem kao pokazni intenzifikator: ne ukazujući samo na „šta“ se deluje, već na koga — ono što stoji u punom (večnom) prisustvu pred delatnikom. U tom pogledu, את podseća na fenomenološku ulogu reči αὐτός: nije pasivni objekat, već otkriveno sopstvo, susretnuto u usmerenom odnosu.
Štaviše, njegova ogromna učestalost u Tanahu — preko 11.000 upotreba! — snažno sugeriše da את nije sintaksički ukras, već semantički marker suštinskog prisustva. U narativnoj strukturi hebrejskog jezika, objekat radnje nije gramatički izolovan, već ontološki razotkriven: prisustvo koje zahteva priznanje i nosi identitet.
III. Sopstvo u jeziku: Zajednička metafizika
Semantička saglasnost između αὐτός i את leži u njihovoj ontološkoj funkciji: svaka reč, u sopstvenom lingvističkom sistemu, služi da ukaže na prisustvo sopstva — ne samo kao gramatičkog vršioca ili objekta, već kao entiteta sposobnog da se pojavi, deluje ili da se na njega deluje kao na njega samog.
U grčkoj tradiciji, ovo sopstvo može biti samovideće (αὐτό-πτης) ili samopokretno (αὐτο-κίνητος) — subjekt konstituisan kroz unutrašnju svest i spoljašnje delovanje. Može biti samoodređeno (αὐτο-προαίρετος) ili samostalno (αὐτο-προαίρετος) ili samopisano (αὐτό-γρᾰφος autograf). U hebrejskom, את je onaj prema kome je radnja usmerena — otkriveni identitet susretnut u zavetnom ili voljnom angažmanu.
Ono što se pojavljuje je zajednička drevna intuicija: postojati znači biti poznat kao sopstvo, biti označen bilo kroz refleksivno određivanje (αὐτός) ili kroz pokazni susret (את). Oba funkcionišu kao sintaksičke posude metafizičkog uvida, ukazujući na dublju antropologiju u kojoj je sopstvo i osnova delovanja i cilj prepoznavanja.
Iako nastali u različitim lingvističkim i kulturnim svetovima, grčko αὐτός i hebrejsko את konvergiraju ka jedinstvenoj filosofskoj osi: nesvodljivosti sopstva. Bilo kroz refleksivnu jasnoću reči αὐτόπτης, metafizičku dubinu τὸ αὐτό, ili pokazni intenzitet reči את, ovi termini nude gramatiku prisustva — jezik sopstva artikulisan u gramatici, realizovan u misli i instanciran u živom subjektu. Ko čita, neka razume!